Prva faza stalnog postava smještena je u prostoru prizemlja i zapadnog dijela suterena, koji su povezani stubištima i liftom, a suterenu je moguće pristupiti i direktno, s bočne strane dvorca te kroz ulaz na zapadnoj kuli. S obzirom da su etaže prizemlja i suterena Dvorca Pejačević najsačuvaniji dio objekta u smislu stilskih, kulturno-povijesnih elemenata uređenja interijera (sačuvani, odnosno restaurirani parketi, tabulati, štukaturne dekoracije, mramorne podne obloge, stolarija, kamini, kaljeve peći, …), za ovaj dio stalnog postava odabrana je ambijentalna rekonstrukcija njegovih interijera, uz maksimalno očuvanje njihovih povijesnih vrijednosti, ali i primjereno korištenje suvremenih modela prezentacije. Ovakav pristup oblikovanju stalnoga postava temeljio se na istraživanjima korisničkih očekivanja, odnosno analizi potreba dosadašnjih posjetitelja te planiranih zadataka postavljenih u dokumentu pod naslovom Strateški plan razvoja turizma umjetnosti Grada Našica (Turistička zajednica Grada Našice, 2018.).

Ambijentalna rekonstrukcija prostora temelji se i na provedenom istraživanju sačuvane muzejske građe, odnosno njene provenijencije, kojom je ustanovljeno da je nakon Drugog svjetskog rata sačuvan veliki dio nekadašnje tzv. našičke zbirke obitelji Pejačević, a uz umjetnine je sačuvan i značajan dio stilskog namještaja, porculana, staklenine, knjiga i predmeta umjetničkog obrta, kojim je moguće prezentirati oblikovanje ovih prostora u vremenu prije Drugog svjetskog rata. Većina tog materijala danas je u vlasništvu Muzeja Slavonije u Osijeku i Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Odabrani izlošci posuđeni su od ovih ustanova, a dio predmeta dolazi iz fundusa Zavičajnog muzeja Našice. Unutar zbirki naše ustanove ima dosta građe koja je suspektno provenijencijom vezana uz Dvorac Pejačević, odnosno obitelji Pejačević, jer se nakon Drugog svjetskog rata taj materijal nekontrolirano odnosio iz Dvorca, pa se i danas takvi predmeti mogu pronaći u kućama Našičana. Takvi predmeti su ulazili u fundus Muzeja kao poklon, a dio ih je i otkupljen. U slučaju nedostatka potrebne građe u postav je ušao dio predmeta iz muzejskih zbirki koji ne potječe iz Dvorca, ali je vremenski i stilski komplementaran s ostalim izloženim materijalom.

Rekonstrukcija interijera obuhvaća četiri salona u prostoru prizemlja (tzv. Plavi, Zeleni, Crveni i Žuti salon), jednu spavaću sobu te Glazbeni salon i Knjižnicu obitelji Pejačević u prostoru suterena. Glazbeni salon funkcionira i kao spomen-soba Dore Pejačević (1885.- 1923.), prve hrvatske skladateljice modernog perioda i danas najpoznatije članice obitelji Pejačević. Prilikom odabira građe za stalni postav korištena je dokumentacija Muzeja (posebno fotodokumentacija) iz koje je razvidno uređenje ovih prostora na prijelomu 19. i 20. stoljeća, kada su Pejačevići bili na vrhuncu svoje moći. Dvorac je tijekom nešto više od 200 godina svoga postojanja, doživio jednu veliku građevinsku rekonstrukciju (oko 1865.) i nekoliko više ili manje radikalnih rekonstrukcija, odnosno preuređenja interijera, pa se u muzeološkoj koncepciji moglo odabirati nekoliko različitih oblika prezentacije interijera. Primjerice, u zadnjoj poznatoj rekonstrukciji, koja se odvijala kasnih 1930-ih, radikalno su uklonjeni mnogi elementi historicističkog uređenja (npr. skinute su sve tapete od tkanine s otisnutim elementima obiteljskog grba, uklonjeni su svi tokareni i reljefno rezbareni „viseći“ elementi s drvenog tabulata u glavnom salonu i slično). S obzirom na mnoge promjene u povijesnom postavu posoblja i umjetnina, odabran je relativno slobodan pristup u rekonstruiranju izgleda unutrašnjeg prostora Dvorca, pri čemu je zadržana bazna korelacija izloženih predmeta prema originalnoj funkciji svake prostorije koja se prezentira u stalnom postavu. Na primjer, tzv. Plavi salon bio je u funkciji obiteljske blagovaonice, pa je u njega vraćen izvorni ormar u kojem su izloženi porculan, staklenina i pribor za jelo. Nažalost, izvorni blagovaonski stol nije sačuvan, pa je u prostoru postavljen zamjenski stol. U konačnici, rekonstrukcija salona nije doslovna, već funkcionira na značenjskoj razini kao simbol nekadašnjega izgleda.