Dvorac obitelji Pejačević u Našicama bio je dom generacijama članova ove plemićke obitelji, koja je u gradu prisutna od 1734. godine, kada je barun (kasnije grof) Josip Pejačević kupio našički posjed, pa sve do Drugoga svjetskog rata, kada su Pejačevići napustili Našice i Hrvatsku. Dvorac je u prvoj fazi podignut 1811./12. godine, na poziciji sjevernog oboda glavnoga našičkog trga. Tada je to bio jednokatan, relativno jednostavan dvorac u stilu kasnobaroknog klasicizma, a na ovom je mjestu zamijenio stariji stambeni objekt obitelji Pejačević, tipa kurije. Tijekom svoga postojanja dvorac je nekoliko puta značajnije mijenjao izgled.

Najznačajnije promjene dogodile su se na dvorcu oko 1865. godine, kada je dobio današnji izgled prema nacrtima uglednog šopronskog umjetnika Ferenza Storna starijeg. Proširen je dodavanjem bočnih, četveroetažnih kula, izgradnjom ulaznog trijema na južnom i izgradnjom terase na sjevernom pročelju. Obogaćen je brojnim arhitektonskim detaljima i na vanjštini i u unutrašnjosti te se od jednostavne građevine pretvorio u reprezentativan dvorac historicističkog stila. Na dvorcu je izveden i novi mansardni krov, pa je ukupno dvorac dobio pet etaža, a njegovim glavnim (južnim) pročeljem dominiraju dekorativni detalji njegove središnje rizalitne zone, na čijem se vrhu nalazi sat.

U prvoj je etaži izveden prostrani podrum, s posebnim ulazima na bočnim (istočnoj i zapadnoj) stranama dvorca. Najniži dijelovi podruma zidani su kamenom, a ostatak zidova i svodovi (tzv. češke kape ili češki svod) opekom, kao i svi drugi dijelovi dvorca. Druga etaža je prostor suterena, koja je na istočnoj strani imala gospodarski dio, a na zapadnoj strani bila je smještena obiteljska knjižnica i arhiv te glazbeni salon, iz kojeg se moglo direktno izaći na trijem ispod terase na sjevernom pročelju dvorca, odnosno okolni travnjak (izvedena je kao sala terrena). Zbog pada terena prema sjeveru, ovaj dio suterena je zapravo prizemlje, sjeverna strana prizemlja visinom izgleda kao prvi kat, a sjeverna strana prvoga kata kao drugi kat. Glazbeni salon bio je direktno povezan manjim spiralnim stubištem s tzv. žutim salonom u prizemlju dvorca. Sredinom cijelog prizemlja proteže se prostrani hodnik, iz kojeg se ulazi u pojedine prostorije, a takva se situacija ponavlja i na višim etažama, izuzev potkrovlja, koje nije stambeno iskorišteno. Gospodarski dio suterena bio je odvojen od ostalog dijela pregradom koja je kasnijom intervencijom pomaknuta prema istoku, pa je tako ovaj prostor danas odvojen od velikog polukružnog stubišta na sredini južne strane suterena, kojim se posluga koristila za pristup trećoj etaži, odnosno prizemlju dvorca. Na početku ovoga stubišta nalaze se i vrata prema malom podrumu koji se proteže paralelno s južnim pročeljem dvorca, a u kojem je skladišteno ogrjevno drvo. Ovaj je podrum imao i komunikaciju (danas zazidan prolaz) prema velikom podrumu dvorca. Prizemlje dvorca bilo je piano nobile ovoga prostora, odnosno najreprezentativniji dio objekta. U njega vode dvokrilna vrata iz trijema na sredini južne strane dvorca. Iz predvorja se može dvokrakim stubištem doći na kat ili ući u hodnik koji prolazi sredinom etaže i vodi u zapadni ili istočni dio prizemlja. Nasuprot glavnom ulazu u dvorac nalazi se u prizemlju najveća prostorija dvorca, s povišenim stropom u odnosu na druge prostorije. To je najreprezentativniji salon ovoga dvorca, nekoć zvan crveni salon. Ime je dobio po tapetama od tkanine crvene boje, s reljefno utisnutim elementima obiteljskog grba, koje su još prije Drugog svjetskog rata uklonjene iz ovoga prostora. Takvom je tkaninom bio tapeciran i namještaj u salonu, a poznato je da su u dvorcu postojali i žuti, odnosno plavi i zeleni salon. Svi ti saloni otvaraju se prozorima prema sjeveru dvorca, odnosno pogledom prema dubini perivoja, a iz crvenog se salona izlazi dvokrilnim vratima na prostranu terasu s kamenom balustradom. Saloni su i nakon historicističkog zahvata zadržali princip enfilade, odnosno nižu se u jednoj osi, međusobno povezani dvokrilnim vratima u sredini bočnih zidova. U njima su do danas sačuvani originalni parketi, drveni tabulati i tokareni ukrasi, odnosno štukature. Na samom istočnom kraju dvorca prostorija s usmjerenjem sjever-jug služila je kao obiteljska blagovaonica, a hrana je do tamo stizala iz objekta u neposrednoj blizini dvorca (danas zgrada HEP-a), u kojem je bila smještena kuhinja. Podzemni hodnik spajao je kuhinju s prostorijom u prvoj etaži istočne kule, a iz nje se hrana podizala liftom u prostoriju na drugoj etaži kule (u prizemlju) i iz nje servirala u blagovaonici. Ovaj dio dvorca bio je opremljen stilskim namještajem, dekoriran brojnim predmetima umjetničkog obrta i oplemenjen vrijednim slikama i grafikama.

Na katu dvorca ističe se bogata štukaturna dekoracija stropa i zidova predvorja, koja oblikuje i šest medaljona u kojima su izvorno bili smješteni barokni portreti članova obitelji i s obitelji Pejačević povezanih osoba. Na toj etaži nalazile su se spavaće i radne sobe obitelji Pejačević, sobe za osobnu poslugu te neutvrđeni broj kupaonica, od kojih niti jedna nije sačuvana. Oblik i funkcija ovih prostorija mijenjao se tijekom vremena, a u jednoj je fazi izvedeno i malo spiralno stubište koje je povezivalo sobu na trećoj etaži sa sobom na četvrtoj etaži istočne kule. Nažalost, ovo je metalno stubište izrezano nakon Drugog svjetskog rata i ugrađeno u jednu našičku novogradnju. Peta etaža (potkrovlje) bila je također namijenjena stambenom korištenju, ali do realizacije te ideje nije nikada došlo, pa je to do danas ostao samo tavanski prostor.

Dvorac se skladno uklopio u perivoj koji je današnji oblik dobio sredinom XIX. stoljeća, kada je uređen kao engleski pejsažni perivoj s historicističkim cvjetnjacima ispred glavnoga pročelja dvorca i velikim staklenikom s njegove istočne strane (stradao u Drugom svjetskom ratu).

Početkom XX. stoljeća, s izgradnjom Dvorca Marka Pejačevića na lokaciji zapadno od starijeg dvorca, dio perivoja oblikovan je u francuskom slogu. Tako se u ovom perivoju ujedinjuju razni slogovi povijesnih parkova - engleski pejsažni park, francuski slog, park-šuma uz tok Našičke rijeke i vrijedni historicistički elementi (npr. cvjetnjaci, paviljon uz jezero, staklenik, umjetno jezero). Perivoj ima izuzetnu botaničku i dendrološku vrijednost. Prvi puta perivoj je zaštićen već 1949. godine, a danas je jedan od najvećih i najvrjednijih povijesnih perivoja u ovome dijelu Hrvatske. Nekoć je perivoj bio odvojen od gradskoga prostora ogradom, koja je ispred glavnoga pročelja dvorca imala i reprezentativan ulaz, a u tom je dijelu bila izvedena u kombinaciji zidanog donjeg i gornjeg dijela od kovanog željeza. Uz glavni ulaz podignuta je i tzv. stražarska kućica, koja oblikom i bojom slijedi arhitekturu zgrade dvorca. Uz dvorac su vremenom podizani manji objekti različitih namjena (npr. staklenik, konjušnice, kasnije garaže, kuhinja i sl.), koji su danas većinom srušeni ili preoblikovani.