@2024 – Sva prava pridržana. Dizajnirao i razvio HALL j.d.o.o.
POVIJEST MUZEJA
Odluka o osnivanju Muzeja donesena je 25. veljače 1974., a početak rada ustanove dogodio se u listopadu iste godine. Muzej je od svog početka utemeljen kao muzej općeg tipa, a s obzirom na teritorijalnu kompetenciju pokrivao je Našice i područje koje nazivamo našičkim krajem. Danas ga čine Grad Našice i susjedne općine Feričanci, Donja Motičina, Đurđenovac i Podgorač. Pripreme za formalno osnivanje muzeja započele su nekoliko godina ranije, kada je u listopadu 1970. Skupština općine Našice osnovala „Komisiju za vršenje priprema za osnivanje Zavičajnog muzeja u Našicama“. Na njezinom su čelu bili kasniji djelatnici novoosnovanog muzeja, profesor povijesti Josip Waller i prof. Ivana Jurković, diplomirana etnologinja. Programom su predviđene zbirke NOB-a i radničkog pokreta, kulturne povijesti, arheologije i etnografije. Tijekom sljedeće četiri godine uslijedilo je intenzivno prikupljanje građe za budući muzej. U počecima rada Muzej je imao nekoliko prostorija na katu Dvorca Pejačević, u kojima je izložio: predmete i pomagala feričanačkih lončara, dokumente radničkog pokreta i Drugog svjetskog rata, predmete povijesnog značaja za Našice, tradicijske tekstilne i drvene predmete te arheološke nalaze. Za izlaganje eksponata nabavljene su vitrine, postolja, stakleni ormari i dr. Nabavljala se i građa za stručnu biblioteku. U prvoj fazi rada u Muzeju su zaposleni prof. Josip Waller koji je obnašao dužnost direktora i prof. Ivana Jurković koja je radila kao kustos. Djelatnost prof. Jurković obilježit će izgradnju zbirki Zavičajnog muzeja, jer će se najveći dio fundusa odnositi upravo na etnografske predmete. Do svog odlaska u mirovinu 1996., prof. Jurković izgradit će značajnu Etnografsku zbirku čija je građa prikupljena u selima našičkog kraja, ali i samim Našicama te postaviti spomen-sobe znamenitim osobama našičkog kraja. Za razliku od povijesne i etnografske zbirke koje nastaju radom stalno zaposlenih kustosa odgovarajuće struke, treća temeljna zbirka Muzeja, arheološka, u svojim je počecima stvarana ponajviše kroz različite vidove suradnje Muzeja s određenim institucijama, vanjskim stručnim suradnicima ili amaterima – zaljubljenicima u lokalnu povijest. Utemeljena je 1974. privatnom donacijom apsolventa arheologije Zorka Markovića koji poklanja svoju zbirku nalaza prikupljenih na području rodnog Podgorača. Zbirka se ubrzo povećava građom s arheoloških istraživanja provedenih na našičkom području u organizaciji Arheološkog instituta u Zagrebu i Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Već u godini osnutka Muzej i sam organizira manja zaštitna istraživanja. Provodi ih sada diplomirani arheolog Z. Marković, koji kao višegodišnji vanjski stručni suradnik Muzeja radi na izradi koncepcije arheološkog dijela prvog stalnog postava te na inventarizaciji prispjele građe. Tijekom postojanja ustanova je uspjela postepeno širiti svoj prostor unutar Dvorca, tako da je prije recentne obnove ovoga objekta zauzimala cijeli kat i pola prizemlja. Stalni postav Muzeja doživio je više promjena, prateći prostorno širenje ustanove, pri čemu su prostorije sukcesivno prolazile proces obnove i adaptacije za muzejsku namjenu. Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća Dvorac je dobio novu fasadu, pokrenuta je izolacija od kapilarne vlage, a obnovljene su i štukaturne dekoracije u predvorju i prostoru tzv. Žutog salona. Vremenom je u stalnom postavu bila uređena tzv. Seoska soba, Lovačka soba, Spomen-soba Hinka Juhna, Spomen-soba Isidora Kršnjavoga, Spomen-soba Mate Benkovića te Spomen-soba Dore Pejačević. Muzeju je nakon Domovinskog rata prepušten i reprezentativni prostor u prizemlju dvorca, od kada se započelo s kontinuiranim izložbenim aktivnostima, odnosno postavljanjem povremenih izložbi koje su priređivali Muzej ili drugi organizatori. Dio novodobivenog prostora iskorišten je za stalni postav keramike nastale djelatnošću Kolonije umjetničke keramike „Hinko Juhn“, koja u Našicama djeluje od 1979. godine. Promijenjene društvene i političke okolnosti dovele su do toga da je iz postava nakon 1991. gotovo potpuno izlučena građa koja se odnosila na radnički pokret i aktivnosti partizanskog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata, a u zbirke je ulazilo sve više građe o kulturnoj prošlosti grada Našica, njegovog građanskog sloja te predmeta vezanih za znamenite Našičane i djela recentnih umjetnika ovog područja. Interes za ove sadržaje bio je rezultat niza manifestacija koje su se od 70-ih godina događale u gradu, poput Festivala Dani slavonske šume i Memorijala Dore Pejačević. Brojni istraživači lokalne prošlosti, većinom povjesničari-amateri, uspjeli su kroz različite udruge i institucije (npr. Ogranak Matice hrvatske u Našicama i Hrvatsko kulturno društvo “Lisinski”) zaintrigirati javnost za nove teme, pa i dobiti potporu i pomoć uglednih institucija na republičkoj razini (npr. HAZU). Zavičajni muzej Našice aktivno je sudjelovao u ovim procesima, bilo kao inicijator ili kao aktivni sudionik tih zbivanja. Nakon Domovinskog rata, za vrijeme kojega je muzejska građa bila evakuirana iz prostora Dvorca Pejačević, vraćen je veći dio stalnoga postava, no umjesto stalne izložbe o razvoju Narodnooslobodilačke vojske izložen je dio predmeta iz nekoliko zbirki koji prate povijesni razvoj Našica od pretpovijesnog razdoblja do naših dana, da bi u posljednjih nekoliko godina postav bio upotpunjen trajnom arheološkom izložbom koja prezentira razvoj našičkog područja kroz sva prapovijesna i povijesna razdoblja. Takav je stalni postav prestao postojati 2020., kada se Zavičajni muzej Našice morao iseliti iz svoga sjedišta zbog rekonstrukcije Dvorca. Upravo je u tijeku realizacija nove muzeološke koncepcije u njegovim obnovljenim prostorima, čime Muzej ulazi u novu fazu svoga djelovanja.
JURKOVIĆ, Ivana (Zagreb, 19. 1. 1931. – Osijek, 9. 11. 2000.)
Rođena je u obitelji Ivana i Marije Kosović, rođ. Retković. Djetinjstvo i mladost provodi u rodnom gradu, gdje nakon osnovne škole završava realnu gimnaziju, a potom upisuje studij etnologije i hrvatskog jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao učenica i studentica bila je članicom pjevačkog zbora KUD-a Joža Vlahović. Po završetku studija, u travnju 1957. zapošljava se kao kustos pripravnik u Zavičajnom muzeju u Bihaću, na preporuku svoga profesora dr. Milovana Gavazzija. Iste godine udaje se za liječnika dr. Borislava Jurkovića te radi njegove službe mijenja mjesta boravišta. Kao nastavnica hrvatskog jezika radila je u osnovnim školama u: Rijeci, Murskom Središću, Đurđenovcu i Feričancima, gdje se trajno nastanjuje s obitelji. Kao etnolog sudjelovala je u prikupljanju i objavljivanju građe za Etnografski muzej u Zagrebu i Muzej Slavonije u Osijeku. Od 1971. do 1974. bila je tajnikom Komisije za osnivanje muzeja u Našicama te intenzivno radi na prikupljanju etnografske građe za buduću ustanovu. Osnutkom Zavičajnog muzeja Našice postaje njegovim prvim kustosom – etnologom, a kasnije i dugogodišnjom ravnateljicom. Osim niza izložbi ostvarenih u matičnoj ustanovi, suautor je nekoliko etnografskih izložbi ostvarenih u suradnji s ostalim slavonskim muzejima u Iloku, Đakovu, Slavonskom Brodu, Valpovu i dr. Uz stalan rad u etnološkoj struci, intenzivno je radila na promicanju vrijednosti imena i djela znamenitih osoba našičkog kraja – Dore Pejačević, Izidora Kršnjavog, Hinka Juhna i Mate Benkovića, što je rezultiralo otvaranjem njihovih spomen-soba u Zavičajnom muzeju Našice te aktivno sudjelovala na znanstvenim skupovima posvećenim Dori Pejačević i Izidoru Kršnjavom. Jedna je od osnivačica i aktivna sudionica, do svog umirovljenja, Memorijala Dore Pejačević (od 1987.) i Kolonije umjetničke keramike Hinko Juhn Našice (od 1979.). Ostvarila je uspješnu dugogodišnju suradnju sa školama našičkog kraja, održavajući nastavne satove i radionice, upoznavajući učenike sa zavičajnom baštinom. Od samog je početka aktivni sudionik manifestacije Dani slavonske šume, pokrenute 1970. u Našicama, za koji je rad 1974. dobila plaketu Večernjeg lista. Bila je suradnikom brojnih lokalnih i regionalnih folklornih manifestacija, gdje je sudjelovala kao predsjednik ili član raznih izbornih žirija, npr. Šokica u Šaptinovcima (1978. – 1988.), Đakovački vezovi, Mladost i ljepota Slavonije u Starim Mikanovcima i dr. Bila je članom strukovnih društava: Muzejskog društva Slavonije i Baranje (1974.) kao član osnivač i član njegovog Izvršnog odbora te Etnološkog društva Jugoslavije, ogranka za SR Hrvatsku (kasnije Hrvatskog etnološkog društva). Bila je članica našičkog ogranka Matice hrvatske i članom uredništva Našičkog zbornika. Uredila je i napisala predgovore mnogih kataloga izložbi, npr. Ivan Švertasek : slike i keramika (Našice, 1988.), Dora Pezić-Mijatović : keramika (Našice, 1990.) i dr. Objavljivala je u stručnim publikacijama Etnološka tribina, Glasnik slavonskih muzeja, Informatica museologica. Sa suprugom Borislavom (1930. – 2004.), dugogodišnjim feričanačkim liječnikom, ima sina Gorana i kćer Jasnu. Umirovljena je 1996. godine.
WALLER, Josip (Virovitica, 11. 12. 1933. – Zagreb, 31. 3. 2007.)
Rođen je u obitelji Josipa i Marije, rođ. Koči. Osnovnu i srednju školu završio je u Virovitici, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. magistrirao s temom Gospodarske i društvene prilike u Slavoniji 1890. – 1914. Od 1957. do 1974. radio je kao profesor povijesti u našičkoj Gimnaziji. Uključio se u društveni život našičke sredine, posebno u Izviđačku organizaciju. Bio je jedan od utemeljitelja Planinarskog društva Krndija Našice koje je počelo s radom 1962. i prvi potpredsjednik njegovog Upravnog odbora. Godine 1973. imenovan je povjerenikom za zaštitu spomenika kulture pri Regionalnom zavodu za zaštitu kulture u Osijeku, a iste je godine postao član Savjeta tog zavoda za općine Donji Miholjac, Slavonska Orahovica i Našice. Bio je predsjednik Komisije za osnivanje muzeja u Našicama te je 1974. postao prvim ravnateljem ove ustanove. Istovremeno je djelomično nastavio raditi i kao srednjoškolski profesor povijesti (do 1987.). Do odlaska u mirovinu (1999.) organizirao je u muzeju mnoge izložbe i vršio istraživanja zavičajne prošlosti. Sudjelovao je u osnivanju Muzejske udruge istočne Hrvatske, kojoj je jedno vrijeme bio i predsjednik, a vršio je i dužnost člana Muzejskog vijeća Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U drugoj polovini 1990-ih organizirao je niz akcija s učenicima i prosvjetnim djelatnicima našičkih škola te aktivno sudjelovao na znanstvenom skupu u Zagrebu s temom Muzej jučer, danas i sutra (1996.). Godine 1974. bio je među osnivačima Povijesnog društva u Našicama i postao njegov tajnik. Za to je društvo organizirao stručna predavanja uglednih povjesničara te surađivao s ostalim povijesnim društvima i promicao suradnju tih društava i srodnih institucija, osobito muzeja i škola. Sljednik je toga društva bila Udruga za hrvatsku povjesnicu u Našicama, za čijeg je predsjednika bio izabran 1997. godine. Vrhunac je njegove djelatnosti na tome području bilo vodstvo skupine našičkih gimnazijalaca na susret mladih povjesničara u Rimu (1998.), u sklopu projekta Učenici-vodiči kroz stalni postav Zavičajnog muzeja u Našicama. Bio je sudionik značajnih stručnih skupova, među kojima i nekoliko Međunarodnih simpozija povjesničara Mogersdorf u Austriji, Sloveniji i Mađarskoj. Radio je kao suradnik Našičkog zbornika, Osječkog zbornika i Glasnika muzeja Slavonije i Baranje, a bio je i glavni urednik Našičkog zbornika 5 (2000.). U svojem stručnom radu nije zaboravljao rodnu Viroviticu, čiju je povijest također istraživao i publicirao. Istakao se i kao glavni urednik fotomonografije grada Našica (1999. i 2002.). Bio je jedan od osnivača Ogranka Matice hrvatske u Našicama (utemeljen 21. 3. 1971.), njegov prvi tajnik te jedan od najistaknutijih članova nakon obnoviteljske skupštine (1992.). Posebno je zapažena i njegova uloga u djelatnosti Kolonije umjetničke keramike Hinko Juhn u Našicama (utemeljena 1979.), koju je uspio ponovno pokrenuti nakon zastoja u Domovinskom ratu. Aktivno se uključio i u rad društva koje je organiziralo Memorijal Dore Pejačević, kao i u sve ostale kulturne sadržaje u gradu, osobito one koju su se odvijali u prostorima Zavičajnog muzeja Našice. Bio je i dugogodišnji suradnik Radija Našice, na kojem je objavljivao priloge vezane uz zavičajnu povijest. Svojim je radom doprinosio i projektima u organizaciji Saveza Slovaka u Republici Hrvatskoj sa sjedištem u Našicama te se posebno istaknuo kao suradnik u listu Prameň kojeg od 1992. izdaje Savez. U Gradskoj glazbi Našice bio je aktivan član skoro od njenog osnutka (1970.) te godinama obnašao istaknute dužnosti, a predsjednik je bio od 2001. do smrti. U tom je društvu posebno zaslužan za obnavljanje rada mažoretkinja 2004. godine. Sa suprugom Marijom, rođ. Irha, ima sinove Romea (1960.) i Domagoja (1966.). Posthumno mu je dodijeljena Nagrada Grada Našica za životno djelo (2010.).
